Zlatko Neumann
Zlatko Neumann, jedan od najvećih hrvatskih arhitekata rođen je u Pakracu 1900. godine kao sin dugogodišnjeg općinskog liječnika i uglednog člana Židovske općine Pakrac, Juliusa Neumanna. Osnovnu školu završio je u Pakracu, a od 1910. do 1918. pohađao je Realnu gimnaziju u Zagrebu. U Beč odlazi nakon što je maturirao te se školuje na Visokoj tehničkoj školi na odjelu za visokogradnju. Od 1920.-1922. pohađa arhitektonski seminar kod Adolfa Loosa. Diplomirao je 1925. godine, a od 1922. radi u Loosovom bečkom atelijeru prvo kao crtač, a zatim i suradnik na mnogobrojnim projektima. Nakon što je 1932. godine Loos odselio u Pariz , povjerio je Neumannu vođenje svog bečkog ureda. Neumann je 1925. boravio u Kraljevini Jugoslaviji na odsluženju vojnog roka, a 1926. odlazi u Pariz u Loosov atelijer gdje je kao njegov suradnik radio na projektima za vile Tristana Tzare i Josephine Baker. U ovo vrijeme sudjelovao je i na mnogobrojnim javnim natječajima i međunarodnim arhitektonskim izložbama u Parizu, Londonu i Berlinu. Objavljivao je članke u Arhitekturi, Tehničkom listu, Morgenblatu, Jutarnjem listu i Novostima.
U Beč se vratio tijekom 1927. godine, a 1928. je stekao zvanje civilnog arhitekta nakon čega se preselio u Zagreb i pokrenuo samostalnu projektantsku djelatnost. U svom radu je polazio od Loosovih načela prostorne ekonomike i strukturiranja volumena objekata uvjetovanih prostornim planom. Na ovim odrednicama Neumann će ostvariti čitav niz zapaženih realizacija od kojih neke ubrajamo u antologiju hrvatske moderne arhitekture te u sam vrh europske moderne. Unatoč svojim uspjesima nije zaboravio ni svoj rodni grad te je u Pakracu bio angažiran na nekoliko projekata. Donekle je realiziran jedino Hrvatski dom 1937., dok su projekti pregradnje Umobolnice ( 1929.), projekt paviljona za zarazne bolesti (1930.) te projekt Dječje bolnice za kiruršku TBC u Lipiku ( 1929.) ostali nerealizirani. Vodio je pregovore s tadašnjim općinskim vlastima Pakraca o gradnji nove zgrade općine, ali nažalost vjerojatno će početak Drugog svjetskog rata utjecati na izostanak realizacije i ovog projekta.
Zbog židovskog podrijetla vrijeme Drugog svjetskog rata proveo je u logorima u Njemačkoj i Nizozemskoj, a nasreću ih je uspio preživjeti. Tada nastaje i njegov teoretski rukopis „Kuda ide arhitektura?“. Nakon Drugog svjetskog rata nastavlja s bogatom projektantskom djelatnošću pa je realizirao niz ostvarenja diljem Hrvatske, a obnašao je i čitav niz dužnosti. Radio je u Ministarstvu građevine NRH ( 1945.-1946.), a od 1946.-1954. vodio je atelijer u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu. Odlazi u mirovinu 1954. te od tada vodi vlastiti projektni biro „Neumann“.
Zlatko Neumann umro je 9.1.1969. godine, a iza sebe je ostavio djelo koje ga smješta u sam vrh moderne europske i svjetske arhitekture. Možda ga je i njegov rodni grad bar dijelom inspirirao za vrhunska ostvarenja koja je ostavio iza sebe.
Z. Neumann, Interijer Jungwirth, Zagreb, Draškovićeva ulica 30, 1932. (izvor: MK-UZKB-OZN)
Z. Neumann, Poslovno- stambena četverokatnica Rosinger, Vlaška ulica 69, Zagreb, 1936./7.
